Razmišljati i živjeti na rubu društva vrlo je teško jer pravila tog društva ne vrijede za autsajdere. Parafrazirajući jednu poljsku umjetnicu i prevodeći njezine riječi u hrvatsku socijalnu zbilju, mogli bismo reći da je HNK Rijeka za hrvatske nogometne prilike teški autsajder.
Jer pametnjakovići iz Rijeke ne mogu financirati stadion novcem poreznih obveznika, troškove održavanja stadiona neće pokriti porezni obveznici. Gradu kao suvlasniku nitko ne dolazi prijetiti pod prozor kad treba dati jamstvo za kredit klubu, igrači ne mogu dobiti sudački poguranac u derbiju. A i sam klub uglavnom financira privatnik koji je budala jer ne razumije da se nogomet financira iz državne riznice; kao u svakoj državi koju odlikuje gospodarsko-društveni intervencionizam.
Rijeka je teški autsajder jer još nije shvatila kako funkcioniraju stvari u hrvatskoj realnosti. Medijski pritisak i strah od političkog nemira vrijede više od tvojih kompetencija i znanja, barem u našoj pseudorealnosti.
Nakon subotnjeg derbija pokušala sam se staviti u pičkaste kopačke Igora Pajača i razmišljala zašto ne bih svirala barem jednu od pet spornih situacija u korist Rijeke. Stvar je zapravo vrlo jasna.
S jedne strane imaš simpatičnu i sposobnu družinu iz Rijeke koja, kad je zajebeš, u ponedjeljak se vrati na svoj posao i krene u svoju rutinu. Ne stvara velike probleme, razumije da svatko ima loš dan, ne traži nit je ikad tražila izuzeće sudaca, a sudačkim greškama uglavnom pristupa na ljudski i normalan način. Dapače, pokušava ih riješiti većim honorarima.
S druge strane imaš dva riječka rivala s većom navijačkom bazom koja vrišti na svaki tvoj zvižduk, koja se ne libi prijetiti ili fizički se obračunati s tobom, koja stvara politički pritisak na svaku tvoju odluku. Zaključak je vrlo jednostavan: Rijeku je lakše zajebat.
Učitelji i direktori
Ne bih bila ni u koži ovim nogometašima koji cijeli tjedan istrčavaju i pripremaju se za utakmicu, pa im onda o uspjehu ili neuspjehu iz VAR sobe sjedi direktor zračne luke Osijek: Tihomir Pejin, poznati Mr. Respect.
Kada hrvatsko društvo shvati da si pošten i pristojan, vrlo brzo te ubaci u koš s natpisom “pošten a jeban”. To je shvatio i Igor Pajač, i zato je sudio onako kako je sudio. Prije njega su to shvatili i Dario Bel i Patrik Kolarić. Ta maksimirska nogometna parodija traje od onog trenutka kad je Rijeka postala konkurentna u Maksimiru. Ono što su riječki navijači doživjeli na tom simbolu hrvatskog sporta samo u posljednjih šest gostovanja zaista je materijal za Netflixove serijale: Nevistićev start na Ivanoviću i Godin penal na Špikiću (25. veljače 2024.) te Frukovo prebrzo trčanje (27. travnja 2025.). A kao šlag na tortu, sinoćnji Mišićev prekršaj popraćen s dva udaranja rukom u lice i Pajačev mentalni blackout.
Ovim putem htjela bih iskazati empatiju i zabrinutost svim roditeljima čija djeca pohađaju Osnovnu školu Ksavera Šandora Đalskog u Donjoj Zelini, jer njihov profesor tjelesnog odgoja zaista ima visoku toleranciju za nasilje na sportskim borilištima. Ne znam koji mi je dio grozniji: sama pomisao da netko udari tuđe dijete ili to da ga profesor izjednači s agresorom pa im obojici da karton upozorenja.
Na suce je zagrmio čak i Damir Mišković. Poznavajući njegovo strpljenje prema istima, težina grešaka je očita.
Ovo je hipotetski primjer za koji se čvrsto nadam da se nikad, ali nikad neće dogoditi. No što očekivati od naše djece kada njihov odgajatelj na sportskim terenima tolerira nesportsko agresivno ponašanje u ovakvom opsegu. To je vidljivo iz subotnje utakmice kad se profesor tjelesnog odgoja preplašio agresora i zaboravio ostaviti Dinamo na domaćem terenu s igračem manje. Kad se takve stvari događaju na najvišoj seniorskoj razini, treba li ikoga čuditi što se roditelji i djeca potuku na nogometnom turniru za dječake do 12 godina?
Uz sve navedeno što predstavlja uzročno-posljedičnu vezu jedne obične nogometne utakmice, treba pohvaliti Sanchezovu adaptaciju u drugom poluvremenu: jako dobro promijenjen izlaz lopte iz zadnje trećine, izvrstan plan B kakav do sada nismo vidjeli ni u jednoj riječkoj utakmici unazad nekoliko sezona. Mlitav početak i mlitavu reakciju unutar prvih pola sata utakmice i dalje smatram riječkom nezrelošću i nedovoljnim vrednovanjem sebe i svojih kvaliteta, jer ovako prvak ne ulazi utakmicu.
Tko je riječkim igračima rekao da je ova plava momčad bolja od njih?
Izuzevši Bennacera, ova modra momčad već je ušla u “Jakirov panic mode”, gdje grubošću i iskustvom na silu gura prvenstvo. Dobra vijest za Hajduk i Rijeku je što je tek 12. kolo, pa ta sila ovakvom igrom neće dugo trajati do sljedećeg potopa. Nakon ove utakmice Sanchezovi igrači se ne moraju brinuti: nitko od njih neće završiti u nižerazrednom Vratniku, jer taktiku i fizičku spremu nitko nije zanemario.
Ovo je jedan bezbolan riječki poraz koji nam je svima dokazao da smo na ispravnom putu.
A biti ispravan u sustavu koji je apsolutno pogrešan ponekad donosi i nezaslužene poraze.