Uskoro će biti godinu dana otkako je Rijeka potpisala tada 21-godišnjeg bivšeg mladog reprezentativca Italije. Desetku U19 generacije koja je osvojila EURO 2019. godine. Stigao je za nula eura, nakon što je sezonu ranije igrao Serie A.
Sve to zvuči predobro da bi bilo istinito, pa je zato udarila realnost.
Samuele Vignato na papiru je odigao 26 utakmica za Rijeku, a preskočio je još 25. Kada dodamo nedjeljni Varaždin za kojeg vjerojatno neće konkurirati zbog najnovije ozlijede, izjednačit će se broj odigranih i preskočenih utakmica. Dakako, u nekim preskočenim je ostao na klupi, iako je to češće bilo zbog spremnosti ili oporavka od ozlijede, ne zato što kvalitetom nije pripadao na terenu.
U tih 26 od moguću 51 utakmicu, upisao je 1392 minute terena; nešto manje od 60 % ukupne minutaže. Ako se koristi taj podatak, onda to nije loš skor za igrača koji je ranije imao problema s ozljedama, i kojem je prošla sezona bila prva prava u seniorskom nogometu.
To je očit rast u odnosu na druge sezone i praktički je prošle sezone istrčao jednako seniorskog nogometa koliko u proteklih pet godina.
Iza naizgled solidnih 60 % stoji zabrinjavajuć podatak.
Ali, gdje je tu kontinuitet? Po dolasku, čekalo ga se puna dva mjeseca, i tek je u prosincu odradio gotovo maksimalnu minutažu kroz dvije domaće i dvije europske utakmice. Činilo se da je uhvatio formu; pogotku Hajduku krajem studenog dodao je asistenciju protiv Celja.
Nastavio je s gotovo maksimalnom minutažom u siječnju (Istra, Slaven Belupo) te nešto manjim postotkom u veljači, ali umjesto proljetne eksplozije, Vignato se – ugasio. I tako je započeo i novu sezonu.
Pod Matjažom Kekom odigrao je tek jedno poluvrijeme; ušao je s klupe u prvoj utakmici protiv Ilvesa i ostao bez ozbiljnog učinka. Zbog problema s ozljedama preskočio je i uzvrat, a ostao je na klupi u obje utakmice protiv Derry Cityja, kao i protiv Rudeša.
Prirodna je paralela s Moisesom, koji je početkom 2014. potpisao netom prije 26. rođendana, igrao u imenima možda najkompletnijoj Rijeci ikada (2014./2015.), ali su ga učestale ozlijede spriječile da postane ključni igrač. Napustio je klub dvije godine kasnije, nakon samo 62 utakmice i nekoliko većih ozljeda. Kao i Vignato, Moises je stigao iz Italije, i imao je talijansko i brazilsko državljanstvo.
Čekanje, ili otpis?
Zanimljivo da je razvojni put Samuelea zasad gotovo identičan njegovom bratu, Emanuelu. I on je bio standardan u mladoj reprezentaciji Italije, kao mlad zaigrao u Serie A, ali je njegova tržišna vrijednost tada krenula padati. S vremenom krenuo gubiti u hijerarhiji Bologne, da bi ga dokrajčile posudbe po Italiji. Danas je s 25 godina ponovo u Serie B, nakon neuspješne polusezone na posudbi u Cipru…
Samuele Vignato s Rijekom ima ugovor do 2029. godine, uz vjerojatni dogovor o podjeli odštete pri prodaji. Nakon izglednog odlaska Tonija Fruka, promiče se u prvog kandidata za poziciju desetke. Rijeka do kraja sezone ima još barem 40 službenih utakmica tako da će prilike sigurno biti.
Ali Vignatov kontinuitet – odnosno manjak istog – polako, ali sigurno predstavlja problem za Rijeku. Koja je svrha imati igrača neupitne kvalitete, koji često mora ostati na klupi ili preskočiti par utakmica zaredom?
Što Rijeka dobiva od takvog kalibra, koliko dugo ga može čekati, i ima li Matjaž Kek strpljenja?