Operacija uspješna, pacijent mrtav

Autor: Anita Fućak

Klub stabilan, Hajduk prvi. Najteže je nešto imati, pa nemati – kaže stara židovska filozofija. I navijači Rijeke se ovu sezonu zaista mogu poistovjetiti s tom izrekom. Jer kako objasniti da momčad nema poraza, osvoji nepostojeći naslov jesenskog prvaka, da ima vodeću obranu lige i onda izgubi dvije utakmice u komadu, i to protiv Varaždina i Istre. Riječkoj publici nikad nije smetao poraz, jer Rijeka se “bodri i kad ne ide”, ali način na koji su ti porazi došli i tajming tih poraza, je iskra za iskrcavanje frustracija svih navijača kojima Rijeka nešto znači. Uključujući i mene samu.

Miškovićeva cash-flow logika nije kriva, navijačka strast isto nije pogrešna. Kako smo onda svi zajedno došli do stanja frustracije? Istovremeno navijači Hajduka i Dinama i njihovi mediji likuju nad situacijom u Rijeci kada vlastiti navijači izbacuju frustracije po klubu po kojem navijaju. Jer eto, oni svoje igrače nisu tjerali na skidanje dresova i fizički ih napadali high-kickovima usred bijela dana. Ali stvarno je nevjerojatno da je ova momčad pucala od samopouzdanja, igrala najbrži nogomet u ligi, a danas regionalni derbi završava stoper Petrovič, napad predvodi pojačanje iz Buja, a Janković ne zna pogoditi loptu unutarnjim dijelom kopačke. Nije potrebna diploma iz neuroznanosti da se zaključi da se neki “mentalni klik” dogodio koji je srušio momčad.

Koliko god Đalović izvlačio maksimum, Đale ne može biti kriv za Bogojevićev nastup u prvom poluvremenu protiv Istre, za kojeg osobno smatram najsramotnijom predstavom riječkog desnog beka u novijoj nogometnoj povijesti. Đale ne može biti kriv ni za Doganove i Menalove reakcije koje jednostavno nisu na razini momčadi koja bi htjela biti prvak. To nisu igrači koji donose instant vrijednost na terenu.

Ali zašto Mišković nije u krivu?

U situaciji kada riječki rivali za naslov prvaka svoje financije za pojačanja u proračunu rješavaju preko leđa poreznih obveznika, a Rijeka to sve financira vlastitim sredstvima, uloga predsjednika nogometnog kluba Rijeka je zaista pozicija za male mazohiste. To nije pozicija u kojoj bi htjela biti normalna osoba svojom voljom. Bio predsjednik Rijeke Mišković ili netko treći, pozicija predsjednika će uvijek biti nezahvalna naspram rivala zato što će se u većini svog vremena boriti protiv vjetrenjača. Kako drugačije objasniti da gradovi Split i Zagreb nemaju politički problem da daju garancije za kredite klubova, uz to Gradovi im financiraju gradnju i održavanje stadiona. Nemojte krivo shvatiti: to što Grad Rijeka ne financira izgradnju novog stadiona mojim novcem i ne održava rujevički stadion smatram potpuno ispravnim.

Ali za borbu protiv takvih nakaradnih sportskih modela, potrebno je puno više od entuzijazma, novaca i povremenih pozajmica kojeg Mišković i njegova obitelj daju u klub. Konkurencija je nelojalna i to ljudi moraju shvatiti. U državi gdje je normalno da država uzdržava sportsku nesposobnost zbog političkih glasova, Rijeka je i dalje doza moralne ispravnosti. Ono gdje Mišković griješi je ideja da svake godine želi “nešto” uz prodaju i zatvaranje budžeta. To je utopijska ideja koju mora napustiti prvo on sam, a onda i svi riječki navijači. Donekle je Mišković i sam žrtva svojih uspjeha, jer da Rijeka nije bila vodeća momčad ovogodišnjeg prvenstva i da je prodala Galešića, Pašalića i Smolčića u trenutku kada bi Rijeka bila treća, peta ili sedma u ligi, poštedio bi sebe i nas svih negativnih reakcija.

Gdje Mišković griješi?

Griješi u ideji da svake godine ipak želi naslov ako se otvori prilika. Negacija smanjenih klupskih ambicija je jednostavno PR laž. Osvojiti naslov jednostavno nije moguće u trenutku kada prodajom igrača moraš zatvorit financijsku konstrukciju. Ta riječka ideja mi djeluje kao da momčad u Formuli 1 želi doći na cilj prva, ali eto mora minimalno osam puta ući u box na promjenu guma. U nogometnom svijetu takav klub ne postoji. Osvajanje naslova je moguće samo u slučaju financijskog CapExa (engl. Capital Expenditure, dugoročnih ulaganja). Dok je klub stanju financijskog OpExa (engl. Operational Expense, operacijski troškovi), naslova vidjeti neće. Osim ako se ne dogodi čudo, jer konkurencija ove godine je stvarno nikakva i liga je smiješna, pa i takvo čudo nije nemoguće.

Je li moguće da klub generira kapital za napad na titulu? Ako bi možda u riječkom klubu nekad postojao netko s nekom sportskom i korporativnom vizijom, onda bi posložio stvari po vremenskim etapama i sportskim ciljevima. Poznata krilatica 76ersa “trust the process” bi dobro došla riječkom klubu. Sjećate se da je nekad to i postojalo; znali bi se i navijači i igrači i Uprava pozivati na “vjeruj u projekt”, ali toga nema već neko vrijeme…

Dosada je Rijeka bila majstor improvizacije, a to ima svoj rok trajanja. I svake godine atmosfera oko kluba se raspadne u vrijeme prijelaznog roka. Ja kao navijačica unazad par godina više strahujem od prijelaznog roka nego od utakmica, što zaista smatram našim kolektivnim porazom. Je li moguće da Mišković i njegov sportski direktor naprave plan i program napada na titulu? To ne mora biti sutra, sljedeće godine, niti za 5 godina. Umjesto glupih novinarskih pitanja na pressici i nadjebavanja htjela bih pitati klub: Koliko mi kao navijači, članovi, pretplatnici moramo govana progutati da bi dočekali godinu kada u zimskom prijelaznom roku nećemo dočekati ni jednu prodaju? Koja je to sezona? Spremna sam na svaki odgovor, ako ga ikad saznamo. Voljela bih saznati i zašto su se svi potrudili srušiti 5 % navijačkih dionica koji nemaju nikakvu težinu i odgovornost, a klubu može donijeti solidne prinose na godišnjoj razini.

Zašto navijači nisu u krivu?

Smatram da je navijačko pljuvanje isto znak privrženosti klubu, jer onome kome nije stalo neće ni pokušati liječiti svoje emocije otrovnim komentarima prema klubu. Ne postoji navijač bilo kojeg kluba na ovom planetu koji bi bio zadovoljan prodajama igrača u trenutku kada se titula čini na dohvat ruke. Ako u klubu nemaju razumijevanja za takav pogled na stvari, onda su u većoj obmani od nas samih. Riječki navijači sanjaju naslov, i ne razumijem što bi drugo trebali ako momčad ima 19 utakmica bez poraza. Čime bi riječki navijač trebao biti zadovoljan, nakon što kupi uvećanu pretplatu, nakon što postane član kluba, nakon što prihvati argumente za povećanje cijene karata i nakon svega toga šlag na torti bi trebalo biti razumijevanje za prodaju ključnih igrača kada je momčad vodeća i najkvalitetnija u ligi?

Zna se da je Pašalić bio nezadovoljan, i da je nakon prodaje Galešića negodovao uz argumente “njega ste pustili, a mene niste, za iste novce”. Ali čiji je posao da brine o tome da je igrač zadovoljan? Čiji je posao da brine o Selahijevom agentu? Ja sam svoj posao obavila, kupila sam pretplatu, kupila sam člansku, firma u kojoj sam zaposlena je sponzor kluba, visim na istočnoj tribini po kiši i buri, što još ja moram napraviti? Zaslužujem li ja napad na titulu, ili je bitnije da igrači i radna zajednica dobiju svoju plaću? Što klub komunicira prema meni kada svaki prijelazni rok proda pola momčadi? Zaslužuju li riječki navijači napad na titulu?

I navijači i uprava kluba imaju argumente na svojoj strani, u odnosu navijača i kluba nema ispravnog i netočnog pogleda. Jer Rijeka se nalazi u vakuumu nakaradnog hrvatskog sportskog sustava gdje su klubovi i sportaši prepušteni sami sebi. Ali kada uspjeh ispliva iz toga, društvo i sustav ih slavi kao da su im oni omogućili taj isti uspjeh. Vrijeme je da Mišković definira svoje ciljeve i jasno ih predstavi navijačima, a na navijačima je da shvate da tih 11 na terenu i Đale, zaslužuju podršku bez obzira tko vodi i kako vodi klub.