Ne zanima me što je bilo. Zanima me što će biti.

Autor: Anita Fućak

U hrvatskom, ali i regionalnom sportu, postoji puno pojedinaca i kolektiva koji su uspjeli unatoč, a ne zahvaljujući, okruženju i podneblju iz kojeg dolaze. Podneblje koje ih okružuje uglavnom traži instant rješenja i uspjeh preko noći, bez poznavanja pojma odricanja i dugoročnog rada bez garancije za uspjehom. Uglavnom takvi pristupi sportskih kolektiva završavaju frustracijama i očajem svih sudionika uključenih u taj proces. Međutim nekad se zvijezde poklope i barem taj pošteni pristup nogometu, životu i businessu se nagradi, pa tako Rijeka osvoji duplu krunu.

Postoji velika razlika između prvaka i šampiona. Barem tako kaže jedan od najvećih sportskih djelatnika kojeg je ova država izrodila, a to je Ante Kostelić Gips. Prvak možeš postati zapravo vrlo jednostavno, ako imaš malo talenta i ako ti se zvijezde poklope, ali stvoriti šampiona koji pobjeđuje u sezonama i koji ima glavu pobjednika, to je nešto što i ovoj Rijeci nedostaje. Kazavši ovo, uzimam u obzir da Rijeka na čelu s Damirom Miškovićem odrađuje fantastičan posao u poslovnom smislu i svjesna sam financijskih okvira u kojem klub posluje i od kuda financije dolaze.

Ali ideja koja je svima nama u podsvijesti, a to je da smo mi sad odradili svoje, je u sportu objašnjena kao mentalitet slučajnih pobjednika. Taj stav nikad neće stvoriti šampione, dinastiju koja će se prepričavati s koljena na koljeno. Koliko je Real Madrid uzeo Liga Prvaka, koliko je Đoković osvojio Grand Slamova, koliko je Pogačar uzeo Toura? To su primjeri kontinuiranih pobjednika, odnosno velikih šampiona u sportu.

Naravno ne očekujemo od Rijeke Ligu Prvaka i dominaciju sljedećih 10 godina. Ali isto tako ne očekujemo Shelbourne ili onakvu predstavu protiv Osijeka i realizaciju protiv Slaven Belupa. Ali ako je bilo još mamurnih od proslave naslove prvaka, vjerujem da ih je simpatična irska družina otrijeznila u vrlo kratkom roku. Ovakvim pristupom klub će opet morati čekati svoju godinu, sve dok Boban ne odluči zapaliti kuću u kojoj radi po tko zna koji put ili dok složna braća s juga ne otkriju neku najnoviju verziju demokracije i birokratizacije kako bi što više državnih novaca mogli isisati iz proračuna.

Rijeka je s Đalovićem osuđena na fatalizam.

U istom trenutku imaš najbolje i najgore od kluba. Vidjevši Đaleta u onoj trenirci do koljena u Osijeku, dok je Čolina sedmi put vrtio Devetka, po prvi put sam vidjela reinkarnaciju Cosmija i Keka u istom trenutku. Ova momčad ima potencijala. Đalović nije glup, ali broj utakmica na početku sezone od njega zahtijeva više i brže prilagodbe te liberalniji pristup novim idejama, veću hrabrost u rotaciji.

Paradoksalno, niti jedan trener u Rijeci nakon Keka nema toliko kredita, što zbog slučaja Jakir, što zbog igračkih dana, što zbog uspjeha prošle sezone. Stvarno nema ni jednog racionalnog objašnjenja na ziheraštvo kojem se Đale i njegov stručni stožer vode. Ako postoji netko tko u Rijeci ima kredita i tko može raditi (skoro) što ga je volja, onda je to Đalović. Kada kažem kredit, pod tim smatramo i onaj kredit koji mu daje Mišković, ali i mi navijači.

Rijeka pod ravnanjem Fergusona iz našeg sokaka obavlja fenomenalan posao. Napomenimo još jednom da ovom sportskom kolektivu koji je možda postao i najjači brand grada Rijeke, nitko ne gradi stadion, nitko ne održava stadion, nitko ne poklanja penale, nitko ne plaća članke za prodaju karata, nitko ne krpa minuse u proračunu. Rijeka je još jednom opljačkala Dinamo u Galešićevom transferu, Rijeka je opet otkrila jednog Oreča, Rijeka je od Fruka stvorila reprezentativca, Rijeka je sa 16 milijuna eura i s intelektom objasnila uhljebima kako uzeti titule.

Ostaje navijački žal da se prošla sezona ne iskoristi kao zalet za dizanje kluba na veću razinu, a pod time ne smatram da bi se budžet trebao povećavati. Podcijenili smo sebe protiv Ludogoreca, a precijenili sebe protiv Shelbourena; uspjeli smo sa psihološke strane napravit sve kontra razuma. Očito je da smo još mamurni, svi zajedno. Ili stvarno počinjemo sami vjerovat da smo slučajni pobjednici, što nam sugeriraju oni prikačeni na državnu sisu.

Možda bi nam svima dobro došao jedan kratki Repešin timeout. Da nam svima ponovi klasičnu sportsku i životnu grešku “živiš u filmu šta se desilo”. A od toga nema nikakve koristi.