Autor: Anita Fućak
Jako je teško pronaći mane u riječkoj sezoni 23/24, jer kako god da ona završi, riječki navijači su zadovoljni. “Krepat ma ne molat” je zadovoljen, a rezultat i suci…nekad su na tvojoj strani, a ponekad su protiv tebe. U HNL-u suđenje je stvar sreće, odnosno koliko je poneki amaterski – hrvatski suci statusom nisu profesionalci već amateri – sudac taj dan inspiriran da ti nešto pokloni ili te zakine.
Da bi bio prvak, utjecaj faktora poput sreće i sudaca moraš smanjiti na minimum. Jer ako naslov opet bude ovisio o jednoj podignutoj zastavici, tu Rijeka nikad nije dobro prolazila. Rijeka mora smanjiti granične odluke na minimum. A to se radi automatizacijom nogometnih kretnji, dinamikom igre i ponajviše psihološkom pripremom i svakotjednim dokazivanjem, prvenstveno sebi i vlastitoj ekipi.
Tu dolazimo do glavne teme članka. Kako Rijeka igra unazad 10 godina? Što to krasi riječku igru i riječku nogometnu školu? Po čemu je Rijeka poznata, što se može očekivati od igrača kupljenog iz Rijeke?
Rijeka kao klub i poslovni model uvelike ovisi o treneru.
Je li to dobro ili loše, pokušat ćemo saznati kroz par sljedećih rečenica. Kada komunicirate s bilo kojim profesionalnim nogometnim trenerom – čak i s onima koji su trenirali Rijeku – svi će Vam potvrditi isto: Rijeka je klub koji stoji iza trenera. Trener ima slobodu komuniciranja, slobodu u svlačionici, ali i najbitnije: kredit lošeg rezultata u svrhu procesa. Rijeka je jedini klub koji shvaća proces razvoja čovjeka, nogometaša ili zaposlenika kluba. Svi zajedno rastu i razvijaju se, pod puno manjim pritiskom rezultata nego što je to slučaj u drugim klubovima koji se nalaze istočno od Rujevice.
Rijeka ove godine ima veću priliku od samog naslova prvaka: da iskoristi Sopića i njegov uspješni model igre i način na koji igra prva momčad.
Da budemo potpuno jasni, postulate kako će prva momčad igrati sljedećih 5 godina nemaju ni Hajduk ni Dinamo. Prvi su prošle godine iskakali iz paštete kad je njihova talentirana generacija juniora igrala finale UEFA Youth lige, a Dinamova monopolizacija mlađih uzrasta pada u vodu kada im prosječni trener prve momčadi traje godinu dana. Postulate ima eventualno Lokomotiva, koja igra isto već 10 godina, ali i to je prihvatila silom prilika, a ne planski.
U razvijenim nogometnim kulturama, gdje je nogomet ozbiljan business, a ne samo puka zabava, kuća se gradi od temelja. Svi znaju kako igraju prve momčadi Barcelone, Liverpoola, Cityja ili pak Red Bullove ekipe poput Salzburga i Leipziga. Znaju se zahtjevi prve momčadi i zadaci škole nogometa i mlađih uzrasta: na koji način će brusiti igrače da bi bili dobar fit za prvu momčad. Nekad to uvjetuje trener, ali često i sam klub.
U domaćem nogometu je popularno reći da se igrač “izgubio u prelasku iz juniora u seniore”. Događa se to upravo zato što igrač nije treniran da bude instant pojačanje prvoj ekipi, ili u najmanju ruku rotacijski igrač. Juniori čistim talentom gaze sve ispred sebe da bi došli do prve ekipe, i tu nastane problem.
Da postoji strategija igre prve momčadi u klubovima, dvije najveće škole nogometa u Hrvatskoj (Hajduk i Dinamo) ne bi tako olako svoje talente poput Ljubičića, Jankovića, Ćužea ili Antunovića puštale kroz polu-transfere.
Nije ni Rijeka amnestirana od te pogreške: naši najtalentiraniji juniori poput Gajzlera, Panića i Babića tabore po posudbama, a nikad nisu bili trenirani isključivo za prvu momčad Rijeke. Prepušteni su svom talentu i idejama trenera iz mlađih kategorija. Borna Panić brani boje slovenskog drugoligaša Rudara, Andro Babić igra u BH prvoligašu Posušju, a Niko Gajzler u Orijentu igra sve – osim špice, za koju sam kaže da mu je prirodna pozicija…
Planiranje
Rijeka u Miškovićevoj eri uvelike ovisi isključivo o treneru, koji je često nakon Miškovića praktički prvi čovjek kluba. Nekad je to pun pogodak poput ere Matjaža Keka, a nekad je to potpuna katastrofa poput odlaska Sergeja Jakirovića. Jakirović je ujedno najbolji primjer zašto klub treba imati strategiju igre prve momčadi: iako je način rastanka nezapamćen u domaćem nogometu, kaos koji je nastao bio bi znatno manji da je postajao zacrtani put kojim ide prva momčad.
Temelje nogometne igre mora graditi Rijeka kao klub, a ne trener koji dolazi.
I tad je Damir Mišković pametno pogodio jer je doveo unaprijeđenu verziju Jakirovića, koji gaji sličan stil igre. Prilagodio je trenera igračima koji su već bili u svlačionici, odnosno iskoristio je postojeće temelje.
Svi su znali postulate Kekove Rijeke: čvrsti blok, ubojita krila, tranzicija. Enormna količina trke za HNL. Rezultat nije stigao odmah, ali je došao. Dolazimo do argumenta da Kek nije profilirao mlade igrače ganjajući rezultat. Istina, ali treba biti iskren i reći da ni klub ni i škola nogometa nisu bili postavljeni tako da Keku serviraju igrača koji može udovoljiti njegovim zahtjevima u to vrijeme. Ta prilika je odavno propuštena.
Danas postoji druga velika prilika, kada je naš kišni čovjek uspješno implementirao formaciju 4-1-4-1. Bila Rijeka prvak ili ne, svojim sustavom i idejom je već pobijedio ligu. Kao što Željko Sopić sam kaže: moraš biti drugačiji, kreativniji i kvalitetniji da bi pobijedio onoga koji samo kupuje ono šta mu treba.
Plastično uspoređeno – riječki pioniri, kadeti i juniori ne igraju “Sopićev” 4-1-4-1 već klasični 4-2-3-1. Dakako, problem nije u nacrtanom sustavu već u neplanskom radu.
Tu dolazimo do problema kojeg klub i škola nogometa moraju riješiti, jer ako ćemo biti oslijepljeni naslovom prvaka, sljedeće godine sigurno nećemo biti prvaci. Na vrhu se teže zadržati, nego ga osvojiti. Sopić je trener koji ima nogometne ideje, dobro razumije nogometnu igru, a socijalna inteligencija mu je bolja vještina od odnosa s javnošću.
Bio on prvak ili ne, on je idealan lik za jasno izdefinirati strategiju i način na koji igra prva momčad igra. Sopić može biti bivši već u svibnju, a nije zapisano u kamenu da će Rijeka igrati istu formaciju ni na jesen, kamo li sljedećih 5 godina. Ali neki sustavi se mogu definirati: na koji način skautirati i profilirati igrače, a ono najbitnije: kako ćemo trenirati mlađe uzraste da budu dobar fit kada dođu u seniore.
Neupitno se može bolje
Za primjer uzimamo školu nogometa 1. Gol. Njihovo 2005. godište je pred deset godina osvojilo U9 Göll kup, pobijedivši Bayern u finalu. Uz spomenutog Bornu Panića, kojeg će kasnije prepoznati i Juventus, za 1. Gol je tada nastupio i Rocco Žiković, za kojeg je Salzburg nedavno platio 2 milijuna eura Istri 1961. Bili su tamo i trenutni Osijekov junior Fran Svraka, bivši Rijekini juniori Rajan i Marat Žlibanović… Bez posebne selekcije stvorili su se kvalitetni nogometaši: kroz rad i kontinuitet.
U Rijeci, kao i drugim domaćim klubovima, se igra na rezultat. Nije stoga strano da se u morčićima iz slobodnog udarca s centra puca na gol, jer protivnički golman ne može skočiti do prečke… Usporedbe radi, na inozemnim turnirima se mlađim godištima ne priznaju golovi van posljednje trećine terena. Slično je i s pritiskom kod prekida igre: lako se nanjuši problem protivnika pri iznošenju lopte i često se nakon desetak minuta počne igrati nekontrolirani presing, gdje su svi u niskom startu poredani ispred protivničkog šesnaesterca, čekaju gol aut.
Od rezultata je bitnije poznavanje nogometa, koje se može uspješno nadograditi na fizičke predispozicije i sirovi talent.
Očekivati od Sopića da će pratiti rezultate škole nogomete i kontrolirati implementaciju nekih svojih ideja, a isti vikend pobjeđivati Hajduk i Dinamo nije realno. Klub mora posjesti Sopića i njegov stručni stožer sa sportskim segmentom i jasno dati upute trenerima u školi nogometa što želi. Definirati ideju igre od pionira do juniora. Jasno definirati zahtjeve koje traži prva momčad traži.
Uspije li klub posložiti taj segment, trenutnih 14 milijuna eura budžeta će biti i više nego dovoljno da se klub bori za naslove svake treće sezone, a ne svake pete. I to sa Sopićem ili s nekim trećim trenerom.