Ako si najpametniji u prostoriji, imaš problem.

Autor: Anita Fućak

Nakon katarze dolazi izlječenje. Nakon kiše dolazi sunce. Nakon ljubljanskog debakla, Rijeci dolazi – Dinamo. I kako sada stoje stvari, riječki navijači još dugo neće biti izliječeni od ljubljanskog debakla, a još dugo nad rujevičkim uredima neće zasjati sunce.

Da bi problem riješio u svoju korist i da bi dočekao bolje dane, problem je potrebno detektirati, početi od sebe. A problem je uvijek u vrhu piramide, iako ceh uglavnom plaćaju robovi s dna. Vrh kluba je odgovoran, ili po zapovjednoj ili po strateškoj odgovornosti. Zvuči čudno, ali nije samo Martin Zlomislić kriv što je primio pet golova od igrača dovedenih iz 2. HNL…

Parafraziram bivšu izvršnu direktoricu Yahooa, koja je shvatila da, ako si ti taj koji je najpametniji u prostoriji, i ako si okružen profesionalnim klimačima glava, tvoja organizacija putuje u propast. Klimači glave nisu tu zbog tebe ili zbog tvoje organizacije, oni su tu zbog dobrobiti svog novčanika. Ako si se okružio ljudima koji su tu da se slažu s tobom, a ne da tvoju organizaciju učine svrsishodnijom, boljom, jačom i opasnijom po konkurenciju – imaš problem.

Međutim, ako se okružiš lojalnim ljudima, koji možda neće dijeliti neka tvoja razmišljanja, ali u toj razmjeni različitih mišljenja s njima ćeš doći do drugačijih pogleda na stvarnost, i tvoja organizacija će napredovati, a u ovom slučaju pričamo o Nogometnom klubu Rijeka.

Za većinu sportskih poduzetnika u Hrvatskoj, Damir Mišković je space shuttle po pitanju sposobnosti i stvaranju dodatne vrijednosti. Nepobitna činjenica je da sportski kolektiv u Hrvatskoj nije profitabilan, i da ne stvara očekivanu dobit za svoje vlasnike. U Hrvatskoj ne postoji ni jedna gospodarska grana koja donosi toliko gubitaka, a netko i dalje ima interes to održavati na životu. Također je nepobitno da je on je taj koji je ispisao najljepše trenutke riječkog kluba, ali jednostavno nije moguće da ista lokomotiva vuče klub istom brzinom punih 13 godina.

Rijeka je jedini hrvatski sportski kolektiv koji ne prima i nije primala značajnije donacije grada za održavanje stadiona (kao npr. Bandićevih 5 milijuna eura godišnje u kriznim vremenima), ne roni suze da im porezni obveznici sagrade stadion, i ne uvodi socijalizam kako bi izmuzla novčanike svojih navijača svake godine iznova prodajući im priču da je to ta sezona.

Međutim ako lokomotiva ponekad uspori – što je normalno i razumljivo – mora imati suradnike i partnere koji će iznijeti teret do cilja. Također, ako glavni strojovođa smatra da njegovi suradnici znaju manje od njega, ili ako nije spreman saslušati njihova mišljenja – ili ima problem s delegiranjem i odabirom kolega ili ima psihološki problem s vlastitim egotripom. Koji god problem da uzmeš od ovo dvoje, organizacija pati.

Kada sam se odlučila napisat ovaj tekst, znala sam da će u mainstream medijima krenut klasična pljuvačnica po klubu, gradu i navijačima. Jer to je najlakše, stajat sa strane i pljuvat – to su hrvatski mediji koje kreiraju javno mišljenje. Puno pljuvanja s malo razumijevanja i – nimalo rješenja.

Ali ovaj portal nije tu zbog zarade i klikova, već je tu zbog kluba i grada kojeg volimo.

Zato ovaj tekst nije usmjeren da zgazi klub nakon najtežeg europskog poraza u povijesti, nego s konstruktivnim ciljem osvješćivanja problema kako onih u klubu tako i onih na tribinama.

Klub ne zna kako povećati “bađet”

Evo par copy-paste primjera kako to rade oni pametniji od nas.

Svi klubovi su osuđeni na prodaju, i prodaja igrača će uvijek sačinjavati 80% budgeta. Neću sada trošiti riječi na hobotnicu zvanu Dinamo, i kako će ta hobotnica ubiti i ono malo konkurentnosti lige što je ostalo. Dok se istovremeno busaju u prsa nakon plasmana u Ligu prvaka koji će svakom prvoligašu donijeti oko milijun eura, nitko ne shvaća kakve posljedice ostavlja nekonkurentnost domaćeg prvenstva uzrokovana Dinamovim modelom “kupuj da oslabiš”. Najsmješnije od svega, je što postoje ljudi koji i dalje to hvale kao fenomenalan uspjeh, kao svjetlost u mračnom tunelu hrvatskog nogometa.

Nećemo komentirati ni njihov financijski monopol na djecu od 14 godina, koja odlaze put glavnog grada na obećanja o prioritetu u mladim reprezentacijama, i financijskim paketima za roditelje. Ali ipak, oni su putokaz da izbacivanjem igrača iz vlastite škole nogometa, ostaje veći profit nego na preprodaji stranaca. Naravno, potrebno je da ekipa igra barem Konferencijsku ligu, kako bi skauti mogli usporediti igrače s nečim relevantnim, a ne samo s HNL konkurencijom. Ono što riječki uredi ne razumiju je da ulaganjem u omladinsku školu, kreira se još veći profit prilikom prodaje igrača jer se isključuje trošak velike plaće i trošak transfera prilikom dolaska igrača (koju Rijeka ionako ne plaća). A rezultat prve ekipe ne mora nužno patiti.

Da je jedna godišnja gaža Mitrovića bila uložena u tri profesionalna trenera za klince, dva skauta i tri talentirana klinca koja bi u tom slučaju odbila Dinamo, profit bi bio još veći. Dosadašnji voditelji škole nogometa su se birali po želji i volji najpametnijeg u prostoriji. Najbolji i najgori primjer je pak Luka Pavlović kad je Mišković sve prepustio Robertu Palikuči, a ovaj dovodio po modelu “daj sina pa daj i njega usput da vodi klince”. Zar netko stvarno misli, da bi ta filozofija prošla u najprofitabilnijim klubovima Europe? Mislite da RB Salzburg, najveća firma od svih klubova u nogometu, tako način bira odgovorne osobe?

Stvar je vrlo jednostavna: klub mora otvoriti natječaj za posao (ili koristiti bilo koju drugu headhunting metodu) i probrati najboljeg kandidata od Australije do Rijeke. Klimače glave treba eliminirati na prvom koraku, jer oni igraju igru za sebe, a ne za klub i grad. Klub umjesto da plača rizične strance poput Yansanea ili Merkulova, mora povećati financiranje perspektivnih juniora i tu mora biti u rangu s Hajdukom, a ako je moguće i s Dinamom. Osobno se protivim financiranju svih mlađih kategorija osim juniora, ali po zakonu nogometnog tržišta tu su pravila igre na koje će Rijeka morati pristati, želi li povećati budget i spriječiti još jedan ljubljanski debakl.

A sad, bolna tema svakog riječkog navijača, od skyboxa do sjeverne tribine: cijena karata

Rijeka je uz Zagreb i Istru najbogatija i najrazvijenija regija u Hrvatskoj, i većina ljudi koja nije kupila sezonsku ulaznicu za ovu sezonu, može podnijeti taj udar na svoj novčanik. Iako su poskupljenja bila apsurdna za svačiji novčanik, mnogi bi se uspjeli razvući na rate, drugi sektor i ipak na kraju biti dio luđaka Rujevice. Ali neće i ne želi pristati na način na koji im je klub servirao nove cijene. Primjer za udžbenike iz marketinga, kako srezati potražnju za nekim proizvodom, u vrlo kratkom roku je primjer godišnje pretplate HNK Rijeka.

Apsolutno je nevjerojatno da se klub uz poskupljenje ulaznica nije potrudio to marketinški zapakirati svojim kupcima (navijačima). Usluga ista, cijene duplo veće – izvrsna prodajna strategija, očito je netko prodaju učio od braće Trotter. Uvjerena sam da je klub uz nove cijene napravio bilo kakav znak pažnje prema svojim najvjernijim navijačima poput dresa, personalizirane zahvale, ili digitalnih bonova za pivu na stadionu (kako to rade neki klubovi Serie A), pretplate bi išle i preko brojke od 6000 i ove sezone, i to po novim cijenama, te bi se generirao dupli prihod. Ali ipak je lakše na brzinu složit cijene, izračunat i gurat po svom, bez imalo prostora za drugačiji pristup. Iako – neslužbeno kruže priče – da su čak i klimači glavom s početka teksta pokušali upozoriti na pogrešku.

Za većinu ljudi koji prate nogomet, imati posao u nogometnom klubu bilo bi ostvarenje sna. Rijeka je u 12 godina promijenila pozamašan broj direktora kluba, sportskih direktora, voditelja škole nogometa, direktora marketinga i drugih izvršnih rola. Zakonom velikih brojeva očito je da nisu svi glupi i nesposobni, ali oni nikad nisu bili najpametniji u prostoriji i zato su svoje vještine i karijere preusmjerili negdje drugdje. U klubu su ostali samo klimači glavama, međutim i danas u klubu rade sposobni i vrijedni ljudi čije se kvalitetno mišljenje uglavnom pretvori u jednostavno klimanje glave. Nažalost sve to isto vrijedi i za sportski segment, i za bivše trenere Gorana Tomića i Željka Sopića, koje je klub fenomenalno otkrio i uzaludno potrošio, jer nisu klimali glavom.

HNK Rijeka je pravno i dalje u djelomičnom vlasništvu građana Rijeke i to sa svojih 30 % koje su upisane na Grad Rijeku. Onaj koji predstavlja nas navijače, je, među klimačima glavom – najveći: Nikola Ivaniš. Krajnje je vrijeme da Armada i svi navijači postave pitanje što lokalni političar – koji na gradonačelničkim izborima osvoji manje glasova (4396) nego posjeta na Rujevici – radi u Upravi kluba i koja je njegova uloga? Ima li on neko mišljenje o sportskoj politici kluba ili o cijenama karata, osim što je prošle godine s podsmjehom komentirao odbijen prijedlog iz redova Akcije mladih, Unije Kvarnera i Stranke Centar o prodaji dionica navijačima?

Međutim tu dolazimo i do najvećeg problema HNK Rijeka.

Iako se klub vodi kao tvrtka, klub nije tvrtka i nikad neće biti. A navijači nisu kupci. Klub je dio identiteta svojih kupaca odnosno navijača, i klub se mora voditi kao društveno odgovorno poduzeće, a to znači da je njegova obveza brinuti se o ljudima koji ga podupiru. Da svoju lokalnu zajednicu svakim danom činiš boljom, uspješnijom i sretnijom.

HNK Rijeka je u posljednjih 13 godina prerasla u klub na ponos svih stanovnika grada na Rječini. Rijeka je rijetko bila bogatija od rivala, ali je uvijek bila pametnija, studioznija i kreativnija. Ali nikad, nikad za sebe nije tvrdila da je najpametnija i najbolja, već je lukavim koracima učila na tuđim greškama.

Vrijeme je za mentalni reset onih na vrhu, a rezultat na terenu će biti posljedica toga.