Puno manje talenata, na prvi mig, odlazi iz Rijeke put Zagreba i Splita, nego što je odlazilo u doba Kantride. Daleko je ta brojka od nule, ali nakon preustroja omladinske škole, sustavnog rada i naravno izgradnje kampa Rujevice, danas u Rijeci pušu drugi vjetrovi.
Uvijek će biti odlazaka ‘premladih’ igrača, kao i drugdje u svijetu, i ne treba im previše zamjeriti. Jedan inozemni transfer može osigurati financijsku sigurnost za cijelu obitelj, a voljeli mi to ili ne, još uvijek ga je lakše ostvariti preko Dinama.
Rijeka svake godine izbaci bar jedno novo i zanimljivo ime. Ono što su danas Hodža i Frigan, jučer je bio Hrvoje Smolčić, prekjučer Ivor Pandur, a sutra možda netko iz skupine Dujmović, Bodetić, Panić i Gajzler. Talenata ima i plan kojeg se Klub drži je jasan: koristiti ih i rasti zajedno s njima.
Slučajevi Lazar i Katinić
Zato posebno čudi kada se dogodi slučaj Franjo Lazar ili Maro Katinić. Prvi je kao kapetan kadetskih uzrasta Rijeke 2020. godine prešao u Hajduk, pod pokroviteljstvom menadžera Jurice Vranješa. Iako kvalitetan igrač i mladi reprezentativac, ubrzo je njegova kvaliteta napuhana, kao i članci o fantomskom interesu Bayer Leverkusena, Schalkea i drugih. Lazar je stigao iz NK Krk dvije godine ranije, i to ljeto mu je istekao ugovor u Rijeci.
Lazar se odlučio za Hajduk, a tri ljeta kasnije postat će slobodan igrač nakon neuspjelih posudba u Jarunu i Orijentu. Bio je to odlazak iz ljubavi, jer ubrzo su izašle srceparajuće priče kako su Lazari od stoljeća sedmog nosili dresove Hajduka. S 20 godina na kraju svibnja, tražit će svoju sreću u trećoj ligi i možda za par sezone osvane kao prinova u klubu s dna prve lige. Najbolje razvojne godine bespovratno su izgubljene lovom – na iluziju.
Maro Katinić je generacija aktualnih izlaznih juniora Noela Bodetića i Andre Babića. Rođeni Riječanin koji ne krije da mu je igra za Dinamo najdraži dio karijere – tamo je i sazrio nakon odlaska s tek navršenih 15 godina na ljeto 2019. Prije odlaska, bio je kapetan starijih pionira i slovio za jednog od najtalentiranijih u generaciji.
Iako su ubrzo i za njega u redu stajali talijanski velikani – jer u Dinamu je, mora vrijediti – ipak nije krenuo stopama Gvardijola unatoč igranju u svim uzrastima mlade reprezentacije i forsiranju medija kako je upravo on “next big thing”.
Menadžerskim igricama tada stiže do Maksimira; posredstvom Riječanina Rinalda Milivojevića odnosno Zagrepčana Darka Alegića, bliskog prijatelja Zdravka Mamića, a poznatog i po stečaju njegove građevinske tvrtke nakon sto milijuna kuna duga.
Katinić nije upisao nijedan nastup za prvu momčad Dinama već je korišten za drugu momčad i juniore. Ovo proljeće provodi na seniorskom kaljenju u slovenskom Bravu, 8. od 10 momčadi prve lige, gdje je na posudbi i Denis Bušnja. Iako standardan u Sloveniji, današnja vijest iz Dinama navodi Katinića kao uskoro bivšeg.
Na Šimićevoj listi otpisanih Dinamovaca stoji rame uz rame s nekim bivšim ili nesuđenim prvotimcima Rijeke: Danijel Štefulj, Sandro Kulenović, Mario Ćuže i Marko Tolić. A oni su pak u društvu aktualnih igrača na posudbi, koji i nisu pokazali očekivane kvalitete.
U kuloarima se spominje kako dva posuđena (Antonio Marin i Niko Janković) važu eventualni ostanak u Rijeci dok s drugim okom gledaju zeleno svjetlo s Maksimira. Deni Jurić je jasno van svih opcija i u Rijeci i u Dinamu. Iako nije sigurno želi li Rijeka plaćati kvalitete Marina i Jankovića u narednim sezonama, potencijalna ponuda za ostanak će im lakše “sjesti” sada kada znaju da neće dobiti novu šansu u Dinamu. Šimić nema namjeru na platnoj listi imati po 40-50 igrača, a Dinamo više očito neće plaćati milijun eura za svakog igrača koji spoji par dobrih utakmica u HNL-u.
Prebjezi kroz godine
Lazar i Katinić su svježi slučajevi, ali u novijoj povijesti je bilo puno sličnih. Zadranin Martin Erlić je bio prolaznik u Rijeci od 14. do 16. godine pa nije najbolji primjer, ali Ivica Ivušić jest. Davne 2009. Ivušić je prešao u omladinsku školu milanskog Intera, a nakon par godina koprcanja po talijanskim posudbama, preko Olympiakosa, a zatim Osijeka, probio se i do reprezentacije. Čudi transfer na Cipar, ali Ivušić je svakako odradio kvalitetnu karijeru. Za vratara s 28 godina, ono najbolje tek slijedi.
Ostaje još za vidjeti što će biti s Ivanom Srdočem – od prelaska u milijun eura vrijednom transferu prošlo ljeto, nije upisao nijedan nastup za juniore Juventusa zbog ozlijede. Osim njih, nema drugih uspješnih slučajeva.
Od svih pred-juniorskih “prebjega” u posljednjih 15-ak godina, tek dvojica su uspjela ostvariti jake karijere.
Svi ostali su danas uglavnom – nigdje. Poluprofesionalna razina nogometa uz par izuzetaka koji su se probili do prvih ili drugih liga. Od medijski poznatijih, financijski unosnijih ili općenito neočekivanih transfera dok su bili u juniorima ili mlađi, jako je puno danas tek vječnih talenata:
Rikardo Bagadur (27, 3. austrijska) – s 19 godina otišao za pola milijuna eura u Fiorentinu
Dominik Mulac (24, Orijent) – s 19 u Ciserano (4. talijanska)
Jozef Kuqi (23, Sesvete) – s 18 u slovensku Olimpiju
Matej Šantek (23, Pomorac) – s 18 u Rudar pa u Dinamo 2
Antonio Belobrajdić (25, Grobničan) – s 18 u Stuttgart Kickerse
Maloku Elvir (26, 2. ciparska) – sa 17 otišao u Hajduk
Maloku Trojan (25, 4. austrijska) – sa 16 otišao u Hajduk
Antonio Lukanović (24, 5. talijanska) – sa 16 u Parmu
Leon Petrović (23, Sesvete) – sa 17 u juniore SPAL-a (2. talijanska)
Andrija Filipović (26, Aktobe/Kazahstan) – sa 17 u juniore Juventusa pa kasnije s 19 u Sienu
Još je više onih manje poznatih koji su prelazili u domaće rivale, ili u slabije klubove vani: Senčar (danas 21 godina, igra za Orijent), Belančić (22, Cibalia), Osmanollaj (21, 6. njemačka), Blečić (25, Pomorac), Dankić (28, 7. njemačka), Molnar (28, 3. talijanska), Cozza (21, Lučko), Vidović (23, prekid karijere nakon 5. njemačke), Budan (25, Krk).
Neki su se vratili na vrijeme i uhvatili posljednji vlak za uspješan razvoj. Borna Panić jedan je od takvih. Nije bio član Rijeke već akademije 1. gol, iz koje je sa samo 14 godina išao put Torina. I bio je očito među boljima, jer malo tko se može pohvaliti da je u Juventusovoj Primaveri nosio desetku na leđima i kapetansku vrpcu. Ipak, ozlijede su ga usporile, pa je prošlog ljeta logičan bio dolazak u Rijeku. Zimus je potpisao i profesionalni ugovor do 2027. godine, za juniore igra standardno i on je iskoristio inozemni razvoj na najbolji način.
Ne pišemo ovaj tekst s podsmjehom, niti zatvaramo vrata eventualnom povratku navedenih imena. Ali činjenice su jasne – rijetki se vani uspiju probiti. Svakom apstraktnom golobradom U18 igraču, koji je dobio ponudu talijanskog trećeligaša i pod svaku cijenu želi vani, želimo ovime pokazati kako su mu statističke šanse da će uspjeti – vrlo blizu nuli.