Autor: Anita Fućak
Ako negdje želiš stići, za početak trebao bi – krenuti. Cilj putovanja u normalnim organizacijama definira “vrhovni vođa”, a put i način kojim ćeš stići je zadatak kapetana broda. Poželjno bi bilo i da kapetan ima neko iskustvo iza sebe, kako bi brod i posadu uspješno doveo do cilja. U pomorskoj praksi malo je vrhovnih vođa koji bi svoj brod prepustili prvom od palube bez iskustva. Makar prvi od palube prošao edukaciju i glumio kapetana mnogo puta do tada… Zapovjedna odgovornost, pritisak, i briga o posadi taj posao čine znatno različitijim od onoga kada si bio samo prvi do kapetana.
Protekli petak Rijeka je odigrala još jednu očajnu predstavu protiv Lokomotive. Rezultat sugerira da se ta utakmica ne može okarakterizirati kao očaj (Rijeka ponovo nije izgubila), ali u ligi 10 remi je matematički sličniji porazu, a pobjeda ima težinu duplih bodova. Shodno toj matematici, učinak jest očajan. Očaj je prava riječ, jer ovi igrači posjeduju enormnu kvalitetu koju trenutno ne prikazuju.
Fruk, Janković i Pašalić su u prošloj sezoni gazili protivnike, a samo par mjeseci kasnije, isti ti igrači ni trkački ni taktički ne mogu ponoviti prošlogodišnje izvedbe.
Rijeka je prošle sezone pucala po golu kad je trebala i kad nije trebala, pobjeđivala je kad nije trebala pobijediti. Puno puta je odigrala na mišiće, što je u konačnici i dalo nekakav rezultat, ali i dojam nekakve ambicije. Ne bih išla u ekstreme govoreći da je Željko Sopić bio Guardiola, a da je Radomir Đalović sada novi Cosmi, međutim ovakav kristalno jasan pad ekipe, koja je u 80% jednaka kao i prošle sezone je jasan znak da brod s Rujevice ne zna kamo plovi. Je li do vrhovnog vođe ili do kapetana?
Navijačima Rijeke teško pada pomisao da njihov sin Đale neće biti taj, ali kako vrijeme odmiče sve je jasnije da – u ovom trenutku – on nije taj. Osobno bih stala protiv svake kritike na Đaleta da je situacija kao prije par sezona kada je već legendarni Robert Palikuča složio ekipu koja nije mogla prijeći centar protiv Bijelog Brda, međutim kada u ekipi imaš 4 reprezentativca (Zlomislić, Radeljić, Petrovič, Pašalić) i ofenzivce koji jedva čekaju da zapucaju prema golu, jednostavno moraš bolje od pet pobjeda i pet remija (Olimpija, Dinamo, Hajduk, Slaven Belupo, Lokomotiva).
Argument da u prvih devet utakmica ekipa nije primila gol je kula od karata koja se raspala već u prvom kolu drugog kruga. Ekipa je izgubila glad za pobjedom, samopouzdanje i vjeru u svoje mogućnosti. A Sopiću nitko neće zaboraviti da je prošle sezone poginuo muški, i zato će uvijek od navijača dobiti pljesak. Strah od poraza ili od gubitka radnog mjesta nikad nikoga učinio uspješnim vođom pa neće ni našeg Đaleta. A Đale je zaboravio da je on taj koji bi kod navijača imao najveći kredit od svih trenera u ovih 12 godina. Samo je trebao igrat muški i napadački.
No da ne duljim previše i od nogometa ne radim književni oblik, jer to nije, niti zaslužuje biti. Ako je presidente već odlučio da je cilj biti među prvih 4 kao i prijašnjih godina, onda nema potrebe ni za Pericom, Andrićem ni Posavcem, jer takav cilj je mogla izgurati i puno skromnija ekipa od ove. Mogla se iskoristiti jedna godina profiliranja mlađih igrača bez rezultatskog imperativa. Realnost je drukčija: mladih nikad manje. Odlaskom Veldina Hodže i Franje Ivanovića, aktualni kadar mlađih od 22 godine ima tek 469 prvoligaških minuta, podijeljenih između Rukavine, Ilinkovića i Butića.
Presidente je propustio priliku da nikad lakše zatvori budget.
Promatrajući Đaletove kikseve još od Elfsborga, sve sam sklonija opciji da su nam se na mala vrata pojavili Zdravko i Zoran u riječkom izdanju. Igrači se prodaju, rezultati su toplo-hladni, ali najbitnije je da riječki Zoran sluša što mu Zdravko sugerira. Jer što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu. Samim time Jupiter ima kredit rezultata, kojeg volovi nisu imali.
Šalu na stranu, zabrinjavajuće je kako klupske strukture olako odbacuju sve ono što su unazad 12 godina radile puno bolje od konkurencije. Rijeka je uvijek dobro pikirala trenere, jer je trener Rijeke znao izvrsno sakriti mane kluba ispred rezultata prve momčadi. Mane poput skautske mreže, škole nogometa ili nekih trećih problema su godinama bile zanemarivane jer je trener prve momčadi (uglavnom) isporučivao kvalitetan rezultat. Ne treba zaboraviti da je Kek s igračima trenirao na pješčaniku iza gola na Kantridi, ali je unatoč tomu bio uspješan, a i zato jer mu je bilo prepušteno da brod dovuče do cilja kako zna i umije. U njega se vjerovalo i imao je povjerenje, nije bilo natuknica iz ureda vrhovnog vođe ili pak one nisu bile prihvaćene. To bi bio primjer uspješnog kapetana koji sigurno plovi ka cilju.
Laganje sebe ima rok trajanja
Uvjeravanje sebe da si dobro odabrao trenera, ili uvjeravanje trenera da mu ekipa dobro radi na treninzima pa je to glavni preduvjet da će ekipa isporučiti rezultat vikendom ima rok trajanja. Kada taj rok istekne, ostaje se bez neke smislene ideje i načina kako momčad vratiti na pobjedničke staze. Posao glavnog nogometnog trenera u 75 % slučajeva je “man management”, a 25 % je nogometna ideja i taktika. Jer da nije tako, ne bi ni Zlatko Dalić bio najuspješniji hrvatski trener u povijesti. Biti prijatelj s igračima koji su u svojim nezrelim dvadesetima definitivno nije dobar put, što se sada i vidi, jer sljedeći put kad ga ostaviš na klupi, vjerojatno će te izbrisati sa svog Instagram profila jer si povrijedio njegove prijateljske osjećaje. Služba je služba, a družba je družba.
Međutim, ako je uloga trenera da sluša Zdravkove savjete iz ureda, onda je i ovo što Rijeka danas prikazuje popriličan uspjeh. U nogometu, ali i u životu sve se uglavnom svodi na proces. Sve ima svoj put, a to je naučio i Jakir koji je na silu isforsirao svoj odlazak, a to će na našu žalost naučiti i Đale jer je ovu ulogu trenera prve momčadi preuzeo na silu i na tuđu nepriliku. Riječki brod treba dugoročnog kapetana s klupe, koji će preuzeti ulogu prve vedete kluba i na sebe preusmjeriti reflektore, koji su danas više usmjereni ka uredima nego prema igračima i zbivanjima na terenu.
Rješenja uvijek ima
Aktualni pomoćni trener Igor Čagalj je svojevremeno ušao u legendu nakon poljudskog bloka Sharbiniju, stavivši narodnim rječnikom jaja na panj. Đale to i dalje stigne napraviti; nije valjda godinama gradio status ljubimca publike da bi – u strahu od neuspjeha – morao igrati s udarnim sastavom i s tri reprezentativca protiv petoligaša u Kupu… Stav se stigne okrenuti, ali vremena (i vjere u to) je sve manje.
Ako se situacija ne poboljša u narednim mjesecima, Rijeka ima poprilično jedinstveno trenersko rješenje u vlastitom dvorištu. Relativno lagodan život pomoćnog trenera i dalje vodi Danilo Butorović, koji je od pionira Zameta došao do Slavena Bilića i Premiershipa. Knjigom i razvojem, a ne vezama kao mnogi. I njemu bi bio red da posegne za istom narodnom poslovicom…