Marin Polonijo u nogometu je 15 godina, ali iza kulisa: na manje razvikanoj poziciji fizioterapeuta.
Počeo je s Rijekinom omladinskom školom i paralelnim radom u renomiranoj bolnici dr. Nemec, nakon čega je uslijedio trofejni period u Al-Ainu u stožeru bivšeg trenera Rijeke i bivšeg izbornika Zlatka Dalića. Nakon pet trofeja u pet sezona i izgubljenih finala Svjetskog klupskog prvenstva protiv Real Madrida te Azijske lige prvaka, vraća se u Rijeku 2019. godine u stožer Igora Bišćana, na poziv tadašnjeg sportskog direktora Ivana Mancea. Iako će u naredne četiri godine Rijeka biti u turbulentnom periodu uz česte promjene trenera, Marin Polonijo povratak u Rijeku naziva emocionalnom krunom karijere.
U Rijeci, nakon Bišćana surađuje sa Simonom Rožmanom, Goranom Tomićem, Draganom Tadićem, Faustom Budicinom, Serse Cosmijem i naposljetku kratko sa Sergejom Jakirovićem. S Rožmanom osvaja i jedini riječki trofej (Kup 2020.), igra grupnu fazu Europske lige, a kasnije pod Goranom Tomićem ostaje bez naslova prvaka porazom Rijeke u Kranjčevićevoj.
– Smjena sportskog direktora Ivana Mancea jako je utjecala na rad u klubu; trener Goran Tomić nije imao istu podršku kod Roberta Palikuče. Na zimu smo bili vodeći, a neočekivane prodaje dvojice iskusnih igrača – Ivana Tomečaka i Nine Galovića – nisu imale financijsku logiku i to je bilo klasično narušavanje trenerskog autoriteta i ciljeva kluba.
Izgubljeno finale Kupa protiv Hajduka te sezone kulminacija je negativne energije koja je stvorena iz tadašnjeg sportskog segmenta.
Niti pola godine kasnije nakon kratke suradnje s Jakirovićem, kako i sam kaže, vjerojatno izgoren nakon slabih rezultata u polusezoni u kojoj je Rijeka imala čak četiri trenera, odlazi kod Tomića u Al-Nasr.
– Doveli smo dva totalno nespremna igrača koji šest mjeseci nisu trenirali, a pod opterećenjem palice Sergeja Jakirovića počeli su pucati. Bila su očekivanja da su pojačanja, a ne da trebaju raditi po posebnom programu, nego je najlakše bilo svaliti krivicu na medicinski stožer.
Tu sam vidio da netko mora biti kriv. Nisam se u tom stožeru našao na istoj valnoj duljini.
Upitali smo ga kakve su bile svlačionice Rijeke u gotovo pet godina dok je bio glavni fizioterapeut prve momčadi, s kojim je trenerom najbolje kliknuo, što navijači pogrešno gledaju kad je u pitanju medicina u nogometu, i mnoge druge stvari.
– U klubu smo napravili proširenje ambulante, fitness centra, imali smo rehabilitacijskog trenera, četiri fizioterapeuta… U tom periodu mislim da ni Dinamo nije imao medicinsku službu organiziranu na toj razini.
Stariji igrači koji su igrali u puno jačim ligama, po dolasku u klupsku ambulantu Rijeke, često se raspamete. Zbog našeg rada i odnosa, igrači su u nekoliko navrata klubu poklonili dio svoje medicinske opreme. Ponosan sam što smo svojim radom isprovocirali igrače na te poteze.
Poslušajte iskustva iz svih dijelova karijere Marina Polonija – posebno ona iz riječkih epizoda – te sve skrivene poslove fizioterapeuta, samo na našem YouTube kanalu.