Rijeka je ove sezone odigrala pet jakih utakmica. Pala je test na dva gostujuća derbija. Jadranski na Poljudu, u kojim je na čast prošlom treneru izašla nezainteresirano i rotiranog sastava, bez stvorene veće prilike na utakmici, odnosno onaj protiv Dinama u europskom tjednu punom konfuzije (ali i zanimljivog suđenja) – ponovo na čast bivšima.
Pozitivno je odradila preostala tri velika dvoboja. Osijek je trenutno momčad u slobodnom padu pa utakmica na Rujevici u kojoj je Rijeka u svim segmentima nadigrala goste ipak nije bilo mjerilo kakvog su svi očekivali. Ili ispravnijim rječnikom, pobjeda nije ostavila jak učinak kao što bi prijašnjih godina, ne umanjujući pritom svu prikazanu kvalitetu Rijeke.
Odigrana su i dva velika europska dvoboja: statistički gledano, Rijeka je u obje utakmice protiv sedmoplasirane momčadi Francuske trebala pobijediti. Malo je bilo pitanje sreće i znanja u mat situacijama, a malo širine klupe. Zajednički faktor u obje jest da se nikome ništa ne može zamjeriti jer je Rijeka odigrala na razini protiv višestruko organiziranijeg i bogatijeg kluba. I pokazala ne samo da može već i da zna. Što je mladoj momčadi dalo potreban vjetar samopouzdanja u leđa.
Na domaćim travnjacima, apsolvirani su u međuvremenu i (na papiru) slabiji protivnici. Atraktivnije i dominantnije na Rujevici nego u gostima, ali pobjeda je pobjeda. Dva boda su izgubljena protiv Varaždina u pomalo komičnom preokretu u kojem je gost prema golu zapucao triput, a zabio dvaput.
A nakon prve četvrtine prvenstva, vrijeme je za prvi pravi derbi. Bez rotacija, bez čuvanja za europsko gostovanje, bez nedostataka, bez alibija. Ali i bez imperativa.
Sve to dovelo je Rijeku do drugog mjesta, najboljeg domaćina lige, najboljeg napada lige i momčadi s najboljom gol razlikom.
Svemu unatoč, Rijeku rijetki vide kao dugoročnu opasnost popularno hrvatsko polariziranom dvojcu “najvećih”. Narativ je pogrešno postavljen na temelju broja klikova i interesa javnosti: sve su oči okrenute prema Dinamu i Hajduku – s neutralnog stajališta rijetki razumiju zašto. No iako nepošteno, Rijeka je oduvijek bila autsajder pa se s vremenom navikla živjeti i raditi u takvoj atmosferi, kao momčad koja može samo iznenaditi.
Mladoj momčadi ne treba pritisak uspjeha, već zdrava atmosfera. Možda je to igralo ulogu upravo protiv Rudeša u standardno neatraktivnoj Kranjčevićevoj, gdje su svi unaprijed upisali tri boda i (barem) privremeno prvo mjesto. Na kraju su Bijeli prošli neokrznuto i kroz Zagreb i Koprivnicu.
Sopić naslijedio nezahvalan nered
Bivši trener Rijeke neupitno je dobar menadžer i pregovarač. Ali nakon rapidnog proljetnog rasta, zanimljivim dolascima unatoč, Bijeli i dalje imaju faze utakmice u kojima se traže. To je svakako jedna od boljki naslijeđenog sustava, gdje se taktička limitiranost bivšeg trenera u završnoj kombinatorici mudro zakamuflirala dalekometnim pokušajima. Nema ništa loše u tome dok sve ulazi u gol, ali mora postojati plan B.
Ponekad fale iskusniji Domagoj Pavičić, Stjepan Lončar ili (minirani) Tibor Halilović u srcu veznog reda kako bi se lopta spustila na zemlju, a napad izgradio bez paničarenja ili forsiranja udarca; posebno je to vidljivo na gostovanjima. Rijeka se ipak ne nametne kao na Rujevici, što je i očekivano jer uvijek se nešto pita i protivnika. Tu je i manjak ofenzivnosti barem jednog beka kada se probijaju bunkeri, a u zatvaranjima utakmice možda treba i hrabrija postavka od uvođenja četvrtog ili petog stopera.
Mislim da smo morali prije riješiti Rudeš. Kada imamo ovako mlade igrače koji žele zabijati, oni moraju znati da će svi biti bolji ako Rijeka pobjeđuje. A to znači da moraju ispoštivati igrača u boljoj situaciji.
Željko Sopić nakon Rudeša
Jedna od stvari koja se primijeti kod ofenzivaca Rijeke jest (pre)velika sloboda u pucanju. Svi su svjesni koliko opasnosti ima u topovima Jankovića, Fruka, Pjace, Pašalića i Ivanovića, ali približavamo se brojevima koji graniče s anomalijama. Sopić je naslijedio potentnu momčad, ali koja često nema alternativno rješenje udarcu iz daljine.
Nikome se pritom ne može osporiti trud i želja (u protivnom bi završili na klupi, tribini ili drugdje), ali ostaje dojam kako se može mirnije privesti utakmicu kraju uz samo malo manje sebičnosti. Sopić to u hodu rješava (bez da pritom gubi bodove!) pa ne čudi što nerijetko, čak i u Kup utakmicama protiv niželigaša, pogled ostaje spušten prema lopti, a suigrač praznih ruku. Proći će vremena do ozbiljnijih pomaka obzirom da je Jürgen Sopp tek nedavno proslavio prvih mjesec dana života u Rijeci.
Određenoj sebičnosti unatoč, nije loša situacija imati nekoliko karti u rukavu. Prva je Marko Pjaca koji jednim potezom može riješiti utakmicu. Druga je Bruno Goda koji iz prekida predstavlja neočekivanu opasnost. Treća su svi ofenzivci zajedno, čije prijetnje iz daljine predstavljaju vrlo pozitivnu anomaliju u prvenstvu. Pojedinačno graniče s prošlosezonskim rekorderom Kristijanom Lovrićem, koji bi tukao iz svih situacija, ali bez uspjeha.
Rijekine zasad i više nego uspješne pucače “izvlači” njihova preciznost i efikasnost: Janković i Fruk zabili su po pet golova, a Pašalić četiri. Podsjeća to na šampionsku Rijeku koja je prijetila sa svih strana pa su na kraju 36. kola čak četvorica završila na dvoznamenkastom broju. Franko sa 16, Gorgon s 12 te Bezjak i Gavranović s 11 postignutih pogodaka. Nakon četvrtine ovogodišnjeg prvenstva, krilni trojac Rijeke je na istom putu. A za očekivati je da će se golgeterskoj formi vratiti i srčani Franjo Ivanović.
Rijeka je čak 90 puta opalila prema golu izvan šesnaesterca, a rekorder je i po pogođenim okvirima (7 stativa i greda, dok prvi pratitelj Slaven Belupo ima 4), kao i po ukupnom broju udaraca. Rijeka je imala 162 udarca prema protivničkim vratima u dosadašnjih devet kola, što je 43 udarca više nego drugoplasirani Osijek.
Bit će zanimljiv dvoboj najubojitije momčadi iz daljine i najbolje obrane prvenstva, koja od pet primljenih pogodaka nijedan nije dozvolila izvan 16m.
Eventualni neuspjeh ne bi pritom puno narušio planove Rijeke, iako bi se propustila velika prilika za odvajanjem obzirom na raspored nakon utakmice s Hajdukom (Istra, Gorica, Lokomotiva). Prvenstvo je maraton u kojem će svi još kiksati nebrojeno puta. Bijeli pritom imaju barem jednu olakotnu okolnost. Imaju veće šanse pobijediti u Jadranskom derbiju otkad su ostali bez trenera koji je dokazano loš u velikim utakmicama. Od bitnijih stavki, tu je svakako i dugogodišnje iskustvo uspjeha kada je Rijeka otpisana, koje se proteže još u prošlo tisućljeće.
Već viđeno
U sezoni 2015/16, koju su šampioni u stvaranju završili s jednim porazom, ali i 14 remija, početkom studenog igrao se Jadranski derbi. Nakon 14 odigranih kola, prve tri pozicije zauzeli su Hajduk s 29, Rijeka s 28 i Dinamo s 27 bodova. Euforija u Splitu bila je na apsolutnom vrhuncu, a na prepun Poljud stigla je Kekova Rijeka, koju Hajduk u tom trenutku nije pobijedio više od 1500 dana. Torcida je slavila 65. rođendan, a vratar Kalinić nije dobio gol osam utakmica u nizu.
Svi su dogodine već vidjeli Hajduk u Ligi prvaka. Ništa drugo nije bilo bitno, a vanjski faktori nisu mogli imati utjecaj, jer bilo je samo pitanje s koliko će razlike Hajduk slaviti. Rijeka je u galamu euforičnog Splita došla u miru i tišini, i uništila Hajduku sezonu.
Sezona 1998/99 također je bliska – tada su na Poljudu svi čekali Hajduk, a dočekali Rijeku. Tom uspjehu unatoč, Croatia i Osijek su podijelili ukradene trofeje.
Slično je bilo i u šampionskoj sezoni Rijeke. Nakon ispadanja u playoffu tadašnje Europske lige protiv igračke predsjednika Turske, istanbulskog Basaksehira, Rijeka je prvo na Poljudu srušila Hajduk s 4:2, a u devetom kolu je sve kliknulo. Dinamo je na Rujevici ispraćen s rekordnih 5:2. Rukavica je bačena, a Rijeka će do kraja sezone, perfidnom suđenju i izmišljenim kaznama unatoč, osvojiti naslov prvaka Hrvatske.
Jednak učinak može imati nova pobjeda Rijeke. U nekoliko navrata je pokazana iznimna kvaliteta, a igra na maksimumu motivacije i fizičkih sposobnosti kod Željka Sopića ne bi smjela biti upitna. Savršen je to recept za 109. jadranski derbi.
Utakmica se igra ovu subotu u 18:30, a sudit će Patrik Kolarić. Nadamo se bez prekidanja akcije za simuliranje protivnika kao što je bio slučaj u Maksimiru.
Rijeka će po svemu sudeći moći računati na čitav uobičajen igrački kadar – oporavljeni su Galešić, Dilaver i Banda, a blizu povratka uskoro bi trebao biti i Marijan Čabraja. Jedini izostanak je i dalje veznjak Dejan Petrovič, čiji pravi debi (dobio je 16 minuta na otvaranju sezone protiv Rudeša) i dalje čekamo. No, ako će njegove kvalitete po oporavku biti na razini Mateja Mitrovića, čekanje neće biti problem.
Pozivamo da nam se pridružite na forumu i prokomentirate svoja očekivanja, a ako još ne sudjelujete, nikad nije kasno za priključiti se našem natjecanju Coppa Indeficienter i poslati svoje prognoze!